„Kakva je to neobična sila što nas vuče prema gore, pjesma sirena s vrha“, pita se gospodin Macfarlane. Što se nalazi tamo gore osim hladnoće, neizvjesnosti i opasnosti, tamnih crta kojima se često rišu obrisi hladnih i dalekih planina? Možemo li povući paralele kojima bismo približili svijet planine i svijet u kojem vladaju beton i brojke?
Planine – posljednja pustolovina suvremenog čovjeka
Planinarstvo je posljednja pustolovina suvremenog čovjeka, fenomen koji nas okuplja pod isti krov bez obzira na dob, zanimanje, iskustvo, političko i drugo opredjeljenje. Penjanje. Alpinizam. Speleologija. Visokogorstvo. Trekking. Planinsko trčanje. Planinsko skijanje. Čuvenu maksimu Antuna Branka Šimića, „Pjesnici su čuđenje u svijetu“, možemo poistovjetiti sa čuvarima i istraživačima gorja, ljudima koji vole obitavati u podnožju, hodati, trčati i penjati prema vrhu, silaziti i studirati unutrašnjost tih veličanstvenih gorostasa.
Poznajem mnoge radnice i radnike koji grade i održavaju žile kucavice, stupove naše civilizacije. Poznajem medicinsko osoblje koje svakodnevno u svojim rukama drži i njeguje život. Nositeljice i nositelje obrazovanja koji uče našu djecu, vrhunske učenjake koji ulažu ogromne napore kako bi naš svijet učinili boljim. Umjetnice i umjetnike koji mašti daju boju. Različite, planina je u stanju spojiti nas u jedno; hodam na začelju kao vodič promatrajući priču koju je uvijek teško dočarati riječima, imajući svaki njezin prizor tu, ispred sebe, kao na dlanu. Zapita se čovjek, zašto je dolje drugačije? Zašto se svađamo dolje? Zašto se toliko dijelimo dolje? Zašto ratujemo? Zašto patimo? Zašto naša sreća ne može rasti rame uz rame sa tehnologijom i tekovinama suvremenog života već statistika radi protiv nas – sve je više nesretnih. Usamljenih. Otuđenih.
Planinarenje kao studija problema
Planine nas tjeraju da se izražavamo kroz zajedništvo, timski rad, studiranje i rješavanje problema, efikasno upravljanje stresom. Tamo gore puno bolje radimo kao jedan, a upravo se isto traži od nas u velikim tvrtkama, tvornicama, za vrijeme radnog vremena, na sastancima, u uredima, na gradilištu, u učionici, na fakultetu; pitanje je možemo li povući paralelu i planinsko stanje uma upotrijebiti tako da bude spremno za svakodnevne izazove u užurbanim gradovima? Iskustvo mnogih kaže da možemo.
Koračam Gorenjskom, tom „čudovitom“ pokrajinom Slovenije koja mi je pružila neizmjernu ljubav i razumijevanje, najprije u vrijeme rata, a zatim i danas kada se nalazim među ljudima koji se pripremaju za izuzetan pothvat, uspon na Kilimanjaro, najvišu planinu Afrike koja je tri puta viša od našeg Velebita i čak dva puta viša od Triglava te za čitavu jednu Medvednicu viša od Mont Blanca.
Promatrajući osmjehe na ozarenim licima kojima je dvodnevna šetnja služila kao početna faza pripreme za afričku pustolovinu u organizaciji mojeg prijatelja i poslovnog partnera Franje Kmeta, promatrajući rijetko zdravi čimbenik neizvjesnosti koji mobilizira resurse u čovjeku dok ovaj kreće put nepoznatog, promatrajući iščekivanje, studiranje zadatka, nadanja i strepnje, prezentaciju ideja i izuzetno pozitivnu atmosferu među ljudima od kojih se mnogi uopće ne poznaju, dobio sam po tko zna koji put odgovor na posljednje pitanje, ali i ono gospodina Macfarlanea s početka priče, inače izuzetnog engleskog pisca čiji rad govori o ljudima i prirodi jezikom pustolovine.
Planine – okamenjeni, ošumljeni učitelji
Gore imamo potpunu slobodu diviti se i njegovati vrijednosti koje su ovaj svijet obogatile dahom prirode i dahom ljudskosti. Gore se opuštamo i dobro se zabavljamo. Održavamo sportsku formu i formu uma. Radimo ono što nas veseli, ono što nas čini ljudima. Gore se puno više bavimo temeljnim ljudskim vrijednostima poput uzajamnosti i spremnosti da pomognemo; pojmovi su to koje sam naučio od starijih i iskusnijih vukova s planine, riječi koje su mi se svidjele na prvi pogled, koje su me začarale, kojima se bavim i koje proučavam. Riječi su to koje slušam i kojima se divim svakim odlaskom u planinsko područje posljednjih 20 godina, riječi pastira, riječi poljoprivrednika i riječi mnogog radnika, planinara, alpinista, penjača, speleologa, riječi starješina.
Kao mladac upijao sam ih kao da čitam knjigu koja ostavlja bez daha; vrijeme neumoljivo teče, danas sam stariji i sam grabim poslovnim stazama koračajući između betonskih gradskih gorostasa gdje vladaju pomalo drugačiji zakoni. Sve ono što dobivamo lutajući i penjući, ljudi koje upoznajemo, njihove riječi pretočene u znanje i iskustvo – naši su dobri duhovi, alati koji nam pomažu prilikom rješavanja nepoznanica s kojima se susrećemo u gradu, onih poput usamljenosti, otuđenosti, anksioznosti ili depresije.
Vi planinari ste ludi
Puno puta čujemo – kada bih barem ja mogao/la u planinu. Nije to za mene. Strah me je. Prenaporno je to. Vi planinari ste ludi. Planine danas nećemo dijeliti po visini i težini uspona, ocjeni smjera po američkoj ili francuskoj skali. Danas ćemo planine dijeliti po najljepšim vidicima. Odgovorima na pitanja koja smo si postavljali i dobili ih koračajući njihovim nepreglednim prostranstvima. Dijelit ćemo ih prema dobromu koje od njih dobivamo svaki puta kada smo na putu prema gore. Kada ih podijelimo na takav način možda dođemo do zaključka da su sve planine jednako velike za nas koji volimo obitavati među njima, da li kao njihovi posjetioci ili kao njihovi žitelji.
Za svakoga od nas postoji mjesto u planinama. Bez obzira na izgled. Bez obzira na kile ili obujam struka. Bez obzira na društveni status. Planine nas zovu da im se približimo, da nam poklone komadić sebe, da nam pomognu ići u korak s vremenom i svim izazovima koji su pred nama.
Planine nas uče da budemo ljudi u svoj svojoj biti i kada to naučimo, ustanovit ćemo da nisu onako hladne kao što se to možda činilo na početku ove priče.
Zahvaljujemo se svim sudionicima ture na Pršivec koji su bili inspiracija za ovaj rad, njihovoj predanosti u pripremama za uspon na Kilimanjaro i želimo im puno uspjeha u budućim planinskim pothvatima!
