Što se dogodi kada se neradna nedjelja prelije na papir u pola sata odmora? Nakon dvadesetak godina planinarskog iskustva i nešto manje od deset godina iskustva u outdoor (pustolovnom) poslovnom sektoru uz naglasak na sjajne godine koje sam u Kibubi, trgovini outdoor opremom proveo kao trgovac, prevoditelj i osoba povremeno zadužena za odnose s javnošću (koju preporučujem svakome tko voli pustolovine na otvorenom), prije nešto manje od godinu dana pokrećem tvrtku Gorštak, osvježenje na tržištu koje će se baviti individualnim i vođenjem malih skupina u planinske krajeve, kao i penjačkim vođenjem. Laganim, ali sigurnim koracima Gorštak se pozicionirao kao tvrtka sa najvišim standardima kvalitete i poslovne etike; neće proći puno vremena, a ova će mala obiteljska biznis mašina početi probijati nove puteve i trendove na poslovnoj sceni pustolovnog turizma, izjava koju nisam izmislio bez pokrića već predstavlja zbir povratnih informacija od klijenata.
Finis santificat media, ponekad
Prvi segment privatnog života kojeg je trebalo žrtvovati za cilj stvaranja tvrtke perspektivnog kalibra bilo je slobodno vrijeme pa sam tako sve rjeđe posjećivao omiljena mjesta u rodnom gradu poput genijalnog lokalnog kafića, legendarnog sisačkog Rokića ili poznatih zagrebačkih kutaka. Tako sam i one stare prijatelje i znance viđao sve rjeđe, baš kao i nove, mlade face pa kada bi se u prolazu sreli i razmijenili novosti puno bih puta čuo jednu te istu stvar: “Opa, boli te famfulja, imaš firmu” ili “Ima se može se” i slično.
Imati “firmu” znači mnogo toga i ako netko misli da je to lagan posao koji njezinom vlasniku omogućuje da bezbrižno sjedi poput bijelog labuda na novcima, ispija pićence u nekom beach baru ili bilo što slično, najbolje je da odmah odustane od ideje pokretanja vlastitog posla. Ako pak netko misli da je za pokretanje vlastitog posla potrebno strahovito puno hrabrosti koja se skuplja kroz mnoge neprospavane noći nakon kojih će svanuti jutro kada će se probuditi kao sam svoj šef koji raspolaže vlastitim vremenom, to je dobar početak.
Danas je nedjelja, moj slobodan dan. Ustao sam u 6:45 poklonivši si sat više sna i izveo u šetnju Vuka. To je naš mali, polusatni ritual ususret danu kada promatram njega i svijet kako se budi te usput, tu i tamo uhvatim kakvu zanimljivu fotografiju na obali Kupe, sretnem i prozborim koju sa dobrim ljudima ili tražim školu u mudrosti naboranih lica starih ribiča.
Potom zajutrak i za stol, pola sata do sat vremena čitanja literature koja se uglavnom bavi psihologijom, sa svrhom očuvanja mentalnog kapaciteta koji se svakodnevno suočava sa privatnim i poslovnim izazovima, kao i izazovima urbanog načina života koji vam je svima poznat i koji obilježava život čovjeka zajedno sa svim dobrim i lošim stvarima koje nosi sa sobom. Zatim pustolovina, traganje za budućim projektima i dvosatni, trosatni rad na aktualnim. U međuvremenu javljanje na telefon, dogovaranje privatnih i poslovnih aktivnosti, mozganje o aktualnim problemima i rješenjima i tako dalje. Nisam ni trepnuo, već je prošlo vrijeme ručku kojega sam danas trebao napraviti ja jer Matea se hvata u koštac sa sličnim, ako ne i puno težim avanturama. Ručak ne smije biti na brzinu te stavljamo poslove na pauzu i odabiremo namirnice trudeći se da budu što snažnije, a istovremeno što laganije kako bismo tijelo održavali sukladno izazovima. Po prirodi sam puž kada je riječ o manualnim poslovima pa se često nasmijem kada se sjetim svojeg prezimena, tako da pripremanje ručka nerijetko traje i dva do tri sata. Nakon ručka pola sata sklopimo oči kako bi hrana nesmetano pronašla svoj put (sjetim se Nejc Zaplotnika i njegove fenomenalne knjige) pa nastavak u radnom tonu. Podrum mi je pun k’o čep i trebalo ga je već odavno srediti i pretvoriti u malu radionicu gdje nastaju isto tako mala čuda od drveta i kojekakve rukotvorine zajedno sa najboljim poslovnim idejama; nedjelja je, slobodan dan pa mogu valjda odvojiti pola sata sat. Prošlo je dovoljno vremena od obroka da se ovaj slegne i ustupi prostor tijelu da ga odvedem na trčanje kako bi ga održavao spremim, opet za sve izazove sa kojima se suočava kroz dane i kako bi ono stvorilo kvalitetan resurs za svojeg šefa, mozak, um. Nakon trčanja tuširanje, kratak odmor od petnaestak minuta i nastavak rada. Pisanje za Web portal, pisanje programa za klijente i u isto vrijeme planiranje, gledanje rasporeda za idući tjedan, zapisivanje barem dvadesetak ideja koje mi padaju na pamet brzinom svjetlosti dok mulititaskam poput starog integriranog kruga, dovoljno brzo da uspješno rješavam postavljene zadatke i dovoljno sporo da se ne pregrijem. Dvadeset sati dana prošlo je brzinom modernih procesora, prije sat vremena trebalo je večerati, ni gore stvari si ne zamjeramo pa zajedno pripremamo nešto na brzinu, dovoljno zdravo da nas ne ubije žgaravica kad legnemo u krevet i dovoljno ukusno da uživamo u jelu. Ha, kakav krevet, Vuk još nije jeo, a poći ćemo i svi skupa prošetati da se napijemo čistog sisačkog zraka kojega imamo kao posljedicu propale industrije što bismo mogli opisati kao pravi primjer sreće u nesreći – to je cilj, pronaći dobro kroz dan. Naš lijepi, zeleni grad. Prošlo je dvadeset dva sata i novi dan dovoljno je ostario da ga ispratimo odlaskom u krevet, maštanjem o sutra i zagrljeni utonemo u san ususret novom. Ovo je bio moj slobodan dan, nešto malo manje od godinu dana prije pokretanja vlastitog posla, a radni, to je priča za sebe.
Pred kraj, poanta ove slobodne ispovijesti nije da se žalim ili da obeshrabrim mlade ljude već pri prvoj pomisli o pokretanju posla i možda otjeram nekog diskretnog genijalca na put odustajanja u obliku samosažaljenja i isprika. “Neradna” nedjelja bio je moj izbor, baš poput svakog drugog, radnog ili neradnog dana, baš poput svakog koraka kojeg sam napravio na svojem putu, gdjegdje ravnom, gdjegdje brdovitom, gdjegdje trnovitom. Zaista, sve ovo što sam opisao odvija se poput jednodnevne pustolovine koja se stapa sa avanturom vikenda, toči se u ekspediciju radnog tjedna i poput malih pritoka ulazi u rijeke mjeseci i godina, a ove u more koje se zove život. I baš poput mora, uglavnom obasjanog suncem, život tu i tamo biva prekriven oblacima, rijetko munjama i valovima. A ja, moreplovac, pripremam barku da bude kao stijena kad nevera dođe, zakucam koji čavao tamo gdje je drvo popustilo, premažem ju smolom da ne popusti pred vodom i čekam novi izlazak sunca koji će moj dan i moju barku ispratiti u suton. Ništa drugačiji od šljakera na baušteli koju sam radio i koju sam obožavao, ništa drugačiji od profesora za katedrom kojega nisam obožavao bježeći od njega kao od vraga u brdo. Ali kovač vlastite sreće, izrađivač vlastitog alata za pravljenje stvarnosti ćirnuvši svako malo u nacrte onih koji su te alate doveli do savršenstva.
Kada pokreneš svoj posao i želiš da isti bude na najvišem nivou kvalitete shvatit ćeš da dan zapravo jako kratko traje. Ali ako stvari posložiš kako treba, naučit ćeš sa ovom surovom činjenicom živjeti u skladu i u produktivnom zadovoljstvu.
